Provedba Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

Prvi Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih ili nacionalnih zajednica ili manjina donesen je u prosincu 1991. godine. Taj je ustavni zakon nacionalnim manjinama i zajednicama jamčio ljudska prava i slobode, kulturnu autonomiju, razmjerno sudjelovanje manjina u predstavničkim i drugim tijelima, poseban status općinama u kojima pripadnici neke manjine čine natpolovičnu većinu, udio zaposlenika općinskih sudova i policijskih uprava proporcionalno sastavu stanovništva, obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina, te druga prava.

Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom Republika Hrvatska se obvezala donijeti novi ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Hrvatski sabor je na sjednici 13. prosinca 2002. godine donio Odluku o proglašenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, čime je stvoren normativni okvir za ostvarivanje cjelovite zaštite prava pripadnika nacionalnih manjina.

U novi Ustavni zakon su ugrađeni tada najviši standardi zaštite nacionalnih manjina; u odnosu na prethodni Ustavni zakon broj manjinskih zastupnika u Saboru povećan je s pet na osam, a manjine su dobile pravo biranja svojih predstavnika u tijela lokalne i područne (regionalne) samouprave. Ustanovljana su i dva nova instituta: vijeća i predstavnici nacionalnih manjina u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave. Novim Ustavnim zakonom osnovan je i Savjet za nacionalne manjine, a radi sudjelovanja nacionalnih manjina u javnom životu Republike Hrvatske, a osobito radi razmatranja i predlaganja uređivanja i rješavanja pitanja u svezi s ostvarivanjem i zaštitom prava i sloboda nacionalnih manjina.
 
Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, kao temeljnim aktom, pripadnicima nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj jamče se sljedeća prava:

  • Izjašnjavanje o pripadnosti nacionalnoj manjini;

  • Uporaba imena i prezimena na manjinskom jeziku i pismu;

  • Dobivanje osobne iskaznice i na manjinskom jeziku i pismu;

  • Služenje svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi, te u službenoj uporabi;

  • Odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe;

  • Uporaba svojih znamenja i simbola;

  • Kulturna autonomija održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanjem i zaštitom svojih kulturnih dobara i tradicije;

  • Pravo na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica zajedno s drugim pripadnicima te vjere;

  • Pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe;

  • Samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajedničkih interesa;

  • Zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, te u upravnim i pravosudnim tijelima;

  • Sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina te

  • Zaštita od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.


Od donošenja Ustavnog zakona do danas poduzete su brojne aktivnosti na njegovoj implementaciji i provedbi: odredbe Ustavnog zakona su ugrađivane u čitav niz zakona kojima se uređuju izbori zastupnika u Hrvatski sabor, izbori članova predstavničkih tijela lokalnih jedinica, izbori općinskih načelnika, gradonačelnika, župana i gradonačelnika Grada Zagreba, sustav državne uprave, službenički odnosi, zatim u zakone koji uređuju pravni položaj vjerskih zajednica, elektroničke medije, sudove, državna odvjetništva i dr. Brojnim provedbenim podzakonskim aktima dalje su se razrađivale odredbe Ustavnog zakona ili se poticala njegova provedba.

S ciljem učinkovitije provedbe Ustavnog zakona Vlada Republike Hrvatske do sada je donijela dva Akcijska plana za provedbu Ustavnog zakona: prvi 2008. godine i drugi 2011. godine, koji je bio na snazi do 2013. godine. Akcijski plan iz 2011. godine sadržavao je i Obrasce s podacima o broju i postotnom udjelu pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave, pravosudnim tijelima te upravnim tijelima lokalnih jedinica, čime se je osiguralo praćenje stanja zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u navedenim tijelima. Nakon 2013. godine, a radi osiguranja daljnjeg kontinuiranog statističkog praćenja zaposlenosti pripadnika nacionalnih manjina, izvješćivanje po navedenim obrascima postalo je sastavni dio godišnjeg izvješćivanja o provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.
 
Godišnja izvješća o provedbi Akcijskog  plana su pokazala visok stupanj njegove provedbe. Akcijski plan je sadržavao ukupno 88 mjera, od kojih je tijekom 2011. i 2012. godine u cijelosti provedeno 14 mjera (15,90 %). Od preostale 74  mjere, tijekom 2013. godine provedene su 63 mjere (85,13 %), 5 mjera (6,75 %) je djelomično provedeno, a nije provedeno 6 mjera (8,1 %). Završna analiza provedbe Akcijskog plana u trogodišnjem radoblju od 2011. - do 2013. godine  pokazuje da je od ukupnog broja mjera provedeno njih 77, odnosno 87,5 %.
 
Vlada Republike Hrvatske obvezna je najmanje jednom godišnje podnositi Hrvatskome saboru Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i o utrošku sredstava koja se u državnom proračunu Republike Hrvatske osiguravaju za potrebe nacionalnih manjina, a za koordinaciju izrade tih izvješća zadužen je Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Izvješća se redovito podnose od 2003. godine.
 
Vlada Republike Hrvatske kontinuirano ulaže napore i poduzima mjere i aktivnosti u cilju što potpunijeg osiguranja prava pripadnika nacionalnih manjina, te za tu svrhu osigurava i znatna financijska sredstva.


Dokumenti i linkovi:

  • Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina („Narodne novine", br. 155/02., 47/10., i 80/10.);